Povijest

Da bi današnjim mlađim generacijama lakše prikazali značaj tadašnje lađe i trupice, možemo ih ugrubo usporediti: trupicu s današnjim osobnim automobilom, a lađu sa kamionom ili traktorom s prikolicom. Naime, automobili danas predstavljaju više potrebu nego luksuz, posebno seoskim domaćinstvima.

Tko se imalo bavi poljoprivredom (u prijevozu) mu je danas neophodan traktor ili “freza” s prikolicom. Kao što današnja mladež ne može “izići u provod” bez auta, nekad su momci (iz obližnjih mjesta) išli curama trupicom.

Koliko je lađa značila neretvanima u prošlosti dobro se sjećaju starije generacije.

Služila je za prijevoz tereta i ljudi te je bila najvažniji komunikacijski put.

Ukratko – U lađi se rađalo i umiralo

Jedna od značajnih tradicija koju baštini stanovništvo hrvatskog dijela rijeke Neretve (doline Neretve) su tradicijska, autohtona plovila, trupa i lađa, koja su stoljećima bila jedina prijevozna sredstva u nekada, pretežito močvarnom području doline Neretve.
Najstariji pronađeni podaci o tradicijskim plovilima doline Neretve sežu u 17. stoljeće te ih možemo naći u mletačkim izvorima i “Kronici fra Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662.-1686.)”.
U navedenim izvorima, za plovila doline Neretve se upotrebljava naziv čopula, što označava priprosti čamac koji je bio poznat duž slovenske i hrvatske jadranske obale. Tako je u Kronici navedeno da „1665. miseca ilinšćaka na 12. Alibegović iz Gabele, samo 18 junaka u 3 čopule, otiđe na more u Korčulanski školj i uhiti 2 divojke…“ Prema navedenim podatcima, i po broju ljudi u jednom čopulu (šestorica), možemo zaključiti da se radi o većem čamcu, te da Mlečani neretvanske čopule izjednačuju s barkama ili čamcima. U tom slučaju ime čopula ili čopul odnosi se na veći neretvanski čamac, odnosno lađu.

Važne podatke o tradicijskim plovilima Donje Neretve možemo pronaći i u knjizi Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia), talijanskog putopisca Alberta Fortisa, koja je tiskana u Veneciji 1774. godine. U navedenom putopisu Fortis navodi: „Čamćići kojima Neretljani plove po svojoj rijeci vrlo su maleni i lagani. Oni ih nazivaju ćopulama, istim imenom kojim se služe Morlaci s Krke i Cetine za svoje čunove… Ovim se čopulama ne razlikuju krma i pramac niti imaju kakva ruba ili bande; na dva su kraja uzdignute. Od njihove krajnje majušnosti i male udaljenosti od vode, na kojoj se nalazi onaj tko njima plovi, čovjeka spopada jeza. Čamčari nemaju vesala, a svoj čunčić pomiču naprijed lopaticama dugim oko četiri stope, kojima posluju sjedeći na vlastitim prekriženim nogama.“

Djelo Saggio Storico-statistico-medico sopra l’antica citta di Narona (Ogled Francesca Lanze o zdravstvenim i prirodoslovnim prilika antičkog grada Narone iz 1842. ) liječnika i prirodolovca Splićanina Francesca Lanze (1808. – 1892.) objavljeno u Bolonji 1842. godine širem čitateljstvu približava dragocjeni kulturno-povijesni, gospodarsko-ekološki i zdravstveni opis donjeg Poneretvlja prve polovice 19. st. U trećem poglavlju O neretljanskoj antičkoj luci on navodi:„Štoviše, vidim da su u današnjim prilikama toga kraja […] jedini brodovi kojima se služe tamošnji stanovnici takozvane lađe ili trupine, kukavni brodovi od nekoliko složenih dasaka koje jedva mogu podsjetiti na rano djetinjstvo navigacije, u stanju samo preploviti rijeku i prebrazditi malene bare…“ Nešto kasnije, Lanza naglašava specifični oblik lađe (najbolje je zamisliti na leđa prevrnutu kornjaču čija je dužina od do 5 stopa) i naglašava njezinu jednostavnost (posve su prazne, bez palube po kojoj bi se moglo hodati i bez pritege ili balasta). Za trupu iznosi mišljenje da je puno brža od lađe te naglašava da radi jednostavne konstrukcije „ne postoji močvara ili takva razina vode preko koje se ne bi moglo ovom brodicom…“ te iznosi važnost lađe i trupe za seljane Neretve (Domaćim ljudima služe svakodnevno […] zbog čega su prijeko potrebne svakome od njih, pa ih ima bezbroj).

Važan povijesni izvor i iznimno važne podatke o životu u Dalmaciji i dolini Neretve zapisao je britanski arheolog i putopisac sir J. Gardner Wilkinson (1797. – 1875.) koji je u ljeto 1844. proputovao Dalmaciju i Crnu Goru te zapisivao zanimljivosti iz života pojedinih krajeva. Na temelju prikupljene građe napisao je opsežno djelo Dalmatia and Montenegro: With a Journey to Mostar in Herzegovia, and Remarks on the Slavonic Nations; The history od Dalmatia nad Ragusa, koje je u Londonu objavljeno 1848. godine. U poglavlju Nerenta iznio je zanimljiv opis neretvanskih čamaca, te navodi da žene Neretvom voze maleni čamac koji sliči na izdubljen trupac, a da je vidio i veći čamac u kojemu plovi 5 ili 6 muškaraca.

Dragocjene podatke o tradicijskim plovilima delte Neretve, pronalazimo i u knjizi La Dalmazia: romana – veneta – moderna: Note e ricardi di Viaggio, putopisca, novinara i publicista, Zadranina Josipa (Joze) Modrića. U jednom od ukupno četrdeset poglavlja, naslovljenom “Nerenta”, Modrić opisuje i svoj posjet dolini Neretve (Modrich 1892: 198–210).

Uz mnogobrojne zanimljivosti iz života neretvanskog stanovništva spominje i neretvanska tradicijska plovila: „Također je uzbudljivo skretanje i susret malih čamaca, koji su seljani nazivali trupine. To su male gondole, uske, vitke i lagane, koje prolaze kroz sve sekundarne kanale rijeke i močvara, gdje ima samo centimetar vode. A kad vode uopće nema, seljak jednostavno uzima svoj čamac na rame i odnese ga drugdje. Upoznali smo nekoliko njih koji su se, da bi se spasili od podignutih valova elipse parobroda, zabijali u meku obalu rijeke“, te iz navednog opisa možemo zaključiti da se radi u trupi.

Tijekom 20. stoljeća, podatke o trupi i lađi možemo pronaći u tekstovima Ilije Burića i Trpimira Macana.
Burić je za Naše more – znanstveni časopis za more i pomorstvo, Vol. 3 No. 4, 1956. godine napisao tekst pod nazivom Plovila u donjoj Neretvi, u kome je iznio vrijedan opis lađe i trupe, u kome se prvenstveno usredotočio na izgled i dimenzije navedenih plovila.

Trpimir Macan, hrvatski povjesničar i leksikograf, (1935. – ) je autor koji je napisao najcjelovitiji tekst o neretvanskim plovilima. Njegov članak Stari pučki čamci na području donjeg toka rijeke Neretve objavljen je u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 43, 1967. godine. U članku autor detaljno opisuje lađu i trupu, njihove dijelove, način gradnje, upotrebu i način plovidbe, te je članak izuzetno vrijedan dokument iz kojega možemo iščitati niz važnih informacija, do kojih je došao svojim etnografskim istraživanjima.

Važan doprinos upoznavanju neretvanskih lađa dao je i dr. sc. Ivan Jurić iz Metkovića, povjesničar koji je autor brojnih povijesnih knjiga o Metkoviću i okolici. Njegov stručni članak pod nazivom „Flota neretvanskih lađa prema popisu iz 1927. godine“, objavljen 2013. godine u Hrvatskom neretvanskom zborniku br. 1 na vrlo detaljan i stručan način donosi mnoštvo podataka o neretvanskoj lađi, ali je ujedno i tekst koji daje detaljan pregled i popis matičnih luka neretvanskih lađa kao i važne uredbe o plovidbi i održavanju reda na rijeci Neretvi. Dr. sc. Jurić je u navedenom tekstu, između ostaloga, naveo hvalevrijedan podatak da su „Krajem 20. godina XX. st. Neretvani imali svojevrsnu flotu neretvanskih lađa sa 327 plovila.“

Izgradnjom cestovnih komunikacija i tehnološkom modernizacijom primat u prijevozu preuzimaju kamioni, traktori, freze itd. Nestaje potreba za lađom kao prijevoznim sredstvom te ona polako pada u zaborav (pred dvadesetak godina). Lađe ostaju zaboravljene u brojnim jendecima i kanalima. S vremenom ih je prekrila trstika i mulj te su tako izložene propadanju i zaboravu.

Prije tridesetak godina grupa mještana Vida krenula je lađom na vesla nizvodno rijekom Norinom i Neretvom niz primorje. I tako godinama poslije te su postali atrakcija u mjestima gdje su se pojavljivali. Često ih je na njihovim putovanjima pratio i snimao fotograf iz Opuzena Milojko Glasović. Da bi lađe otrgnuo zaboravu, i pod dojmom vidonjskih gusara, ideju za organizacijom gusarske utrke lađa dao je Milojko Glasović.

S realizacijom se krenulo u sklopu obilježavanja 7.godišnjice akcije Hrvatske vojske u Pločama “Zelena tabla-Male Bare” 13.rujna 1998.godine. Te prve godine nastupilo je 18 ekipa a bilo bi ih još više jer neke ekipe nisu imale vremena osposobiti istrunule lađe. S kolikim su oduševljenjem neretvani prihvatili ovu ideju svjedoče naredni maratoni. Stare zaboravljene lađe vade se iz mulja i obnavljaju. Sudjeluje sve više posada i natjecatelja: od prvih 18 ekipa za nekoliko godina taj broj se skoro udvostručio. Nedostaje samo lađa. Grade se nove lađe kod poznatih majstora iz Rogotina pa i kod brodograditelja na Lastovu. Vrući temperament gotovo je doveo do “rata” susjednih mjesta Rogotina i Komina. U toj želji za prestižom (novčana nagrada iako dobro “teška” nije razlog želji da se bude najbolji) pomalo se i prelazio prag fair-playa. Nove a i stare lađe su se modificirale da budu što “povozitije” i brže što je dovelo do obezvrjeđivanja stare tradicionalne neretvanske lađe.

Kako bi svi ipak imali iste uvjete, odlučeno je da se grade sve iste lađe. Raspisan je javni natječaj 2003.godine za izgradnju 33 iste lađe te je od nekoliko ponuditelja izabran brodograditelj i kalafat Jadran Bakica iz Trogira. Do maratona 2004.godine napravljeno je 11 istih lađa koje su tada vozile maraton. Iduće 2005.godine napravljeno ih je 5 novih a sve 33 lađe završene su 2007.godine kada su natjecateljske ekipe po prvi put nastupile u istim lađama na jubilarnom 10.maratonu lađa. Zbog velikih troškova održavanja, 2005.godine odlučeno je da se nove lađe plastificiraju izvana. One time nisu izgubile svoj oblik niti autentičnost.

S obzirom da žitelji ovog kraja osim redovnog posla teško rade i oko poljoprivrede, tako da jedino vrijeme za trening ostaje navečer po zalasku sunca. S padom mraka, Neretvom od Metkovića do Ploča kao i Norina, Crne Rijeke, Baćinskih jezera odjekuju bubnjevi gusarskih posada. Treninzi na vodi počinju već krajem svibnja. Izmišljaju se razne taktike…